Pozdrav! Zovem se Anita Huđek. Postala sam majka 1. ožujka 2022. Kad god pričam o trudnoći i majčinstvu, uvijek govorim kako se taj klik kod mene doslovce dogodio preko noći. Oduvijek sam znala da želim biti mama, samo sam čekala trenutak kada ću biti dovoljno spremna i nesebična. Zahvalna sam na predivnoj trudnoći u kojoj sam mogla živjeti aktivno kao i ranije i uživati, nastupati, plesati i pjevati. Zahvalna sam i na daru dojenja.
Kao što sam znala da želim postati mama, tako sam znala da želim dojiti. Nisam se time previše opterećivala u trudnoći, nisam previše čitala i sve što sam htjela znati, pitala sam svoju mamu. I upravo me ona, kad sam zaneseno pričala o dojenju u 9. mjesecu trudnoće, spustila na zemlju rekavši da dojenje nije bajno i da dojenje boli. I to mi je baš trebalo! Još više me odvažilo na avanturu koja slijedi jer dotada sam malo previše bajkovito gledala na čin dojenja. On i jest bajkovit, poseban trenutak povezanosti s djetetom, samo treba malo vremena i upornosti da prođe prvobitna bol i nelagoda.
Arsen je rođen s 3900 grama u varaždinskoj bolnici. Cijeli je boravak u bolnici bio predivno iskustvo. Jako sam zahvalna divnim sestrama na odjelu, a posebno sestri Željki koja mi je jako puno pomogla na početku dojenja. Iako sam rodila hitnim carskim rezom, mlijeko je došlo odmah. Nimalo ugodno iskustvo, bolno, sve dokle god se moje grudi na to nisu priviknule. No, znala sam zašto to radim i da će bol s vremenom nestati. Isto tako, znala sam i da moram jesti. Sva sreća, zbog posla (profesionalna plesačica/pjevačica) naviknuta sam jesti kao beba svaka 3 sata. Pazeći na pravilan unos makro i mikronutrijenata, brzo sam se vratila starom načinu prehrane, a to se vidjelo i u dojenju. S 2 mjeseca starosti Arsen je već imao 7.5 kg. Jako sam zahvalna i patronažnoj sestri Andreji koja je bila uz mene, savjetovala me, a posebno su me ohrabrile njene riječi u smislu da već dugo nije vidjela tako smirenu mamu što je imalo jako velik utjecaj na Arsenov napredak. Njena podrška, podrška moje obitelji i partnera zaslužni su i za to što se dojenje održalo i nakon mastitisa koji je trajao punih tjedan dana, i nakon povratka na posao i odlaska na prva službena putovanja. Dojila sam 2 godine i jedan mjesec. Mogu reći da sam ponosno dojila svugdje ( na nastupima, planinarenjima, kavi, ručku, u parku, na plaži…) Nikad nisam naišla na osudu okoline, na ružan pogled, iako i da jesam, vjerujem da bih se samo dodatno zainatila. Žensko tijelo je zaista čudesno i treba biti zahvalan na tome. Ja svakako jesam.
Anita Huđek
